Kružna putovanja

Kuća moga pradjeda prva je u selu imala kupaonicu opremljenu keramičkim pločicama. Pradjed je odlazio na rad u Ameriku i odande donosio stvari o kojima su ljudi kod nas mogli samo sanjati. Bio je jedan od mnogih srednjoeuropskih ekonomskih migranata, no u to su ih doba, bez negativnih konotacija, zvali „Amerikanima“.

Njegova kći, moja baka, 1950-ih godina udala se u susjedno selo, a tada je susjedno selo, udaljeno sat hoda preko brda, bilo drugi svijet, drugi kraj. Ondje je bila stranac, a lokalno stanovništvo to joj je i davalo do znanja. Ići na izlete smatralo se rasipnošću, a s pet kćeri i bez automobila bilo je i teško. Ameriku nikada nije vidjela, njezin se svijet nalazio unutar katastarskih granica dvaju sela. Najdalje kamo je tijekom svoga dugog života došla bila je mađarsko-slovačka granica na Dunavu, negdje blizu Gabčíkova.

Njezina kći, moja mama, svoje je najbolje godine proživjela iza željezne zavjese u socijalističkoj Čehoslovačkoj, a more je prvi put vidjela u svojim četrdesetima, u Jelsi na Hvaru. Kasno, ali ipak. Njezini su vidici bili već malo širi, no još uvijek ograničeni vlastitim strahom i manjkom iskustva zbog godina provedenih s one strane zatvorene granice, bez mogućnosti učenja stranih jezika, susreta sa strancima ili pak čitanja prijevoda stranih knjiga.

Moja mlađa sestra rođena je poslije baršunaste revolucije i svoje je prvo samostalno putovanje apsolvirala naoružana znanjem engleskoga jezika, mobitelom, smještajem koji je osigurala unaprijed uz pomoć Bookinga i Airbnba, s jeftinim sezonskim aviokartama. Zahvaljujući TripAdvisoru minimalizira se rizik dolaska u loš restoran ili na dosadnu plažu jer su je prethodno već posjetili milijuni drugih online-turista, koji su u međuvremenu društvene mreže ukrasili tisućama fotografija. Ona je tipična mlada Europljanka koja je u svojih 25 godina već stigla obletjeti Zemlju i zato njezin obzor nema oštre konture, zaobljen je, beskonačan. Nema predrasuda, pa izvan obzora ne očekuje opasna neprijateljska područja, već nešto novo, drugačije, s više boja i zabavnije.

Igrom slučaja bilješke o putovanjima mojih najmilijih zapisujem u društvu četrdesetak ljudi iz čitave Europe, s kojima dijelim dormitorij u planinarskom domu podno vulkana Teidea na Tenerifeu. Otok na Atlantiku pripada Španjolskoj, u sastavu je EU-a i unutar šengenskoga prostora te je, zahvaljujući tome, ovdje moguće doživjeti sigurnu egzotiku umotanu u europsku čistoću i organiziranost. Iako se arhipelag Kanarskih otoka nalazi samo stotinjak kilometara od obale Afrike i Europa je višestruko udaljena, turiste tamnije puti ovdje nećete naći.

U neposrednoj blizini vulkanskoga kratera, na tri tisuće tristo metara nadmorske visine izgrađen je kameni planinarski dom „Refugio Altavista“, gdje ćete nakon napornoga petosatnog penjanja moći dobiti čisti krevet, toalet i čajnu kuhinju, da biste u pet ujutro, zajedno s drugim turistima iz Europe i Amerike, mogli krenuti prema vrhu. Zadnjih pet stotina visinskih metara predstavlja pravi pakao: rijedak zrak, mraz, umor, mučnina, uspon zahtjevnom stazom, pod nogama pucketajući plavac.

No, s ruba kratera zatim ćete ugledati sjenu koju vulkan baca tek nekoliko minuta, za izlaska sunca, na oblake raspoređene između vas i Atlantika. Impozantna je to predstava i, ako vaš mozak na toj nadmorskoj visini može povezati dvije misli, postat će vam jasno da na ovaj težak put, radi nečega ovako prolaznoga, posve dobrovoljno mogu krenuti samo oni kojima je u životu zaista dobro i koji se u svojoj zemlji osjećaju zaista sigurno.

Da bismo očistili glavu od stresa, prekinuli svakodnevnu rutinu posla, kupnje, prijevoza djece, da bismo promatrali efemernu ljepotu i doživjeli kratke odsjaje sunca, sumaglicu nad oceanom ili neobičnu krivinu obale, jezik ljudi i zvukove gradova. Na našoj voljenoj hrvatskoj obali posjest ćemo tako djecu u gumene čamce na pustolovnoj ekspediciji u nepoznatu uvalu iza prve hridi, pa ćemo im priuštiti noćenje u šumi, kako bi noću promatrala zvijezde i ujutro slušala kukce koji se bude. Dobrovoljno i radi užitka izlažemo se neudobnosti, bolu, hladnoći, gladi ili strahu, dobrovoljno krećemo na nepoznate pute. No ipak, to su kružna putovanja koja završavaju ondje gdje su i započela – kod kuće, u Slovačkoj, Njemačkoj, Hrvatskoj. U Europi, na našem sigurnom i bogatom kontinentu. Putevi četiriju naraštaja moje obitelji govore mi, međutim, o tome kako je sreća promjenjiva, koliko se brzo socijalna, društvena i politička situacija može izmijeniti i kako lako i sami možemo postati neželjenim strancima. Negdje u dubini još drijema atavistički strah od nepoznatoga, koji dolazi izvana i nepozvan.

Monika Kompaníková
Prevela: Maria Vuksanović Kursar

U potrazi za europskom svijesti

Ponekad se pitam jesam li se oduvijek osjećala Europljankom. Osim svoje nacionalne svijesti, osjećala sam da pripadam jednoj većoj cjelini i imala sam taj osjećaj pripadnosti mnogo prije nego je moja zemlja postala članicom velike europske obitelji.

I možda je upravo to ono što želim otkriti dok lutam sama ulicama europskih gradova, prateći ljude u nastojanju da prodrem u njihove stavove i njihova ponašanja poput jednog drugog Odiseja koji gradove ljudi mnogih on vidje i ćud im spozna[1].

Nakon jednog neočekivanog poziva izdavačke kuće V.B.Z. da sudjelujem na književnom festivalu „Vrisak“, našla sam se u Rijeci kako lutam gradom, daleko od svih ostalih, dakako po svom izboru, nastojeći pronaći sličnosti ove zemlje sa svojom domovinom.

Pa što je to europska svijest?

U jednom nestalnom svijetu koji obilježavaju neprestana previranja i preobrazbe, nužno je da shvatimo prvo tko smo jer spoznaja onog što jesmo u u svojoj srži, čini u isto vrijeme i naš kompas.

S obzirom na brojne izazove s kojima se čitav svijet danas suočava u pogledu globalizacije, ali i na specifične poteškoće s kojima se europska obitelj treba suočiti, moramo otkriti svoje unutarnje otpore i protivljenja. Da vidimo postoje li ipak neke kohezivne sile koje će u konačnici spriječiti centrifugalne sile koje su se očitovale prošlog ljeta s izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva, poznatijeg kao Brexit.

Dužni smo, kao razumni ljudi koji se svakodnevno suočavaju s izazovima današnjice, dati barem mali doprinos rješavanju dugotrajnih problema čovječanstva koji u naše doba sve više jačaju.

I unatoč munjevitom napretku tehnologije, danas živimo u jednom novom srednjem vijeku, u jednom dobu nejednakosti, koliko unutar samih država članica toliko i između različitih država članica.

Scene koje podsjećaju na Olivera Twista ili Djevojčicu sa šibicama događaju se svakog dana na ulicama Madrida ili Atene ili u izbjegličkim kampovima u kojima borave izbjeglice iz Sirije. Osim toga, na tisuće ekonomskih migranata luta po različitim europskim gradovima tražeći posao u najgorim uvjetima dok istodobno postaju moguće žrtve trgovine ljudima. I neka mi bude dopušteno ovako se izraziti, ti ljudi čine jedno „nevidljivo stanovništvo“, jednu drugu „nevidljivu“ Europu.

I kao da to sve nije dovoljno, teroristički napadi koji često bacaju u očaj naš toliko izmučeni kontinent, ne rezultiraju samo gubitkom tuđih života i unošenjem nemira u naš siguran i miran život, već širenjem straha potiču ksenofobne, rasističke i fašističke porive.

Što je rješenje? Kako ćemo moći opravdati žrtve koje smo podnijeli kao zajednice da uđemo u europsku obitelj? Kako ćemo osigurati budućnost svoje djece i njihovo pravo da žive u slobodi misli i dostojanstvu?

Vjerujem da je jedino rješenje kultura, naša antropocentrična kultura. To je polog europske svijesti. Jer su naši zajednički mitovi, naše vrijednosti, naše bajke ono što jamči našu koheziju, jamči je čak i naša raznolikost.

I upravo me taj osjećaj bliskosti preplavio na hrvatskim ulicama prošlog ljeta, kada sam ugledala majku i kćer kako su spontano pritrčale da pomognu jednom starcu koji je pao na pločnik: samilost i humanost. Čak i u svirci nekog uličnog violinista osjetila sam tu čar: note koje su bile protkane boli dugovječne povijesti obilježene borbama, note radosti i optimizma za jedno zajedničko „sutra“.

Otvorili su se prozori i vrata Europe, ne da pobjegnemo, nego da proživljavamo svakog dana slobodu izbora.

Kao osoba posvećena književnosti, pa time i ljepoti, donosim odluku da ostanem. Da ostanem pokušavajući promijeniti ono što mogu, noseći kao štit svoj europski humanizam.

Myrto Azina Chronidi
Prevela: Nives Fabečić Bojić

[1] Homer „Odiseja“, 1. pjevanje, 3. stih, prev. Tomo Maretić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987.

Kako da ne postanete Grčka

Kad sam se prije nekoliko mjeseci zatekao u Zagrebu i Rijeci, mnogi su me vidno zabrinuti pitali mislim li da “Hrvatska može postati Grčka”. Istina je, međutim, da se ekonomska kriza koja je pogodila obje zemlje ne može uspoređivati. Hrvatska nije članica Eurozone, niti je potpisala paket mjera štednje, a njezina ekonomska situacija u zadnje vrijeme pokazuje znakove oporavka, dok se grčka nalazi u dubokoj recesiji. Osim toga, grčki javni dug kao i postotak bruto domaćeg proizvoda gotovo su dvostruko veći od hrvatskog, kao i postotak nezaposlenosti, koji je gotovo dvostruko veći od postotka nezaposlenosti u Hrvatskoj. S druge strane postoje brojne sličnosti između naših dviju zemalja. Velik se dio gospodarske aktivnosti bazira na poljoprivrednoj proizvodnji i turizmu, dok nas s druge strane muči teška nepopravljiva svakodnevica (neučinkovita i neproduktivna javna vlast, birokracija i korupcija).

Mnogi su načini da se Hrvatska (ili bilo koja druga zemlja) ne nađe u bezizlaznoj situaciji koja je posljednjih godina pogodila Grčku.

Hrvatska je najmlađa članica Europske unije, te kao takva ima priliku pratiti primjer dugogodišnjeg života Grčke unutar Europske zajednice. Grčka je od 1981 g. dobila više od sto šezdeset milijardi eura u europskim subvencijama. Velik dio tog novca uložen je u gospodarski napredak, socijalni razvoj i razvoj infrastrukture. Velik je pak dio novca nestao u podzemnim državnim labirintima, izdavane su provizije, velik je dio novca završio na privatnim bankovnim računima u inozemstvu, ili je iskorišten za kupnju glasova. Tako se malo-pomalo gotovo polovina grčkog stanovništva, nakon 36 godina, zatekla u situaciji da smatra da nam je zemlja uništena samim ulaskom  u Europsku zajednicu. Dakle, lekcija prva: raspolaganje europskim sredstvima mora biti transparentno i racionalno.

Osim svoga članstva u najjačoj ekonomiji svijeta, Grčka se nije uspjela suočiti s vlastitom nemogućnošću uvida u vlastitu ekonomiju. Grčko gospodarstvo ostaje okrenuto domaćoj proizvodnji, a ne proizvodnji za međunarodno tržište. To uzrokuje neravnotežu, koja stvara samo još veće probleme u stvarnoj gospodarskoj proizvodnji. Lekcija druga: “gospodarstvo” znači proizvodnja, a “proizvodnja” znači otvorenost.

Treća, možda najdragocjenija lekcija koju Hrvatska može naučiti od Grčke, jest da je ovaj “uragan” koji se sručio na Grčku iz gotovo čitave zapadne Europe – sekularizam – o kome je riječ – bio i bit će najvažnija karika koja povezuje grčko političko vodstvo i njezine građane. U posljednje vrijeme, zbog vrlo napete gospodarske i socijalne krize, ojačao je (oduvijek postojeći) nacionalizam, stvarajući tako opasnu eksplozivnu “napravu”.

Koliko mi je poznato, u Hrvatskoj se još nije dogodilo ništa od toga. Stoga bi bilo korisno da se, dok je još vrijeme, iskoriste sve privilegije, prije nego, kao što se to dogodilo Grčkoj, odvedu Hrvatsku u katastrofu.

Christos Ikonomou
Prevela: Koraljka Crnković

Kad su ugrožene životinje još uvijek bile samo igra

Kad smo bili mali, igrali smo „Spasite ugrožene životinje svijeta“. Bila je to igra koju je Svjetski fond za zaštitu prirode napravio 90-ih godina kad je još bilo nade u spas. U školi smo razgovarali o prašumama, plakali i skupljali novac da kupimo zelene površine veličine jednog, dva ili tri nogometna igrališta. Ekonomska kriza nazirala se samo po tome što da smo se morali koristiti knjigama koje smo naslijedili od prethodne generacije. Ali uglavnom nam se činilo da je svijet završen. Nije bilo ničega uzbudljivoga i novoga čemu bismo se mogli veseliti; živjet ćemo iste živote kao i naši roditelji. Ali nije tako ispalo.

Počela sam studirati novinarstvo 2001. godine, malo prije napada 11. rujna i tada se to činilo važnim. Bila sam kod kuće i gledala tornjeve kako se ruše u usporenom filmu i nama, budućim novinarima, činilo se da smo već tamo, u žarištu događaja. Svijet se upravo mijenjao i mi ćemo hrabro izvještavati o tome. Bit će posla za nas novinare kad diplomiramo. Velika generacija baby boomera otići će u mirovinu, a mi ćemo moći birati koji god posao budemo htjeli. Ali nije tako ispalo.

Godine 2007. radila sam na knjizi Camera Obscura. Strašno me brinula ekološka situacija na zemlji. Pričalo se o globalnom zatopljenju, ali su se ljudi ponašali kao da to nije njihov problem. Zagovornici teških industrija ismijavali su energiju vjetra i toplinsku energiju, a ja i moja mlađa sestra često smo razgovarale o tome kako je glupo od tih starih industrijskih dinosaurusa što ne ulažu u obnovljivu energiju i tako otvore na stotine tisuća radnih mjesta i, istodobno, čišći okoliš. Situacija se činila beznadnom. Knjigu sam završila 2009. godine i većinom je govorila o mom strahu za budućnost planeta. Ali postalo je još gore.

Osam godina poslije razmišljam o tom dobu kad sam igrala „Spasite ugrožene životinje svijeta“ i čitala o ugroženim vrstama u svom korištenom udžbeniku iz biologije i shvaćam da je jedino što će uskoro ostati od tih životinja upravo to: slike. Živimo u doba masovnog istrebljenja nevjerojatnih razmjera. Kao da smo pod svaku cijenu odlučili uništiti sve divlje životinje na planetu. Ekološki lanac je prekinut i mi još udaramo svaku kariku maljem kako nikada ne bi mogao biti popravljen. Haračimo, pljačkamo, uništavamo i radimo to svjesno. Nitko više ne može reći da ne znamo i ne razumijemo što radimo.

Ustvari, mi? Koji mi? Vi? Ja? Ili su to možda „oni“? Jer, budimo iskreni, „mi“ više nismo ti koji odlučuju što će biti sa svijetom. Jesmo li ikada i odlučivali? Ne znam. Možete kupovati štedne žarulje i vrećice koje ćete više puta iskoristiti u kupnji, ali što to pomaže kada vlade raznih zemalja detoniraju nuklearno oružje na dnu oceana i zanemaruju dogovoreni sporazum o klimi? Kažu da možemo utjecati time što biramo, ali što to pomaže kad su međunarodni megakoncerni i šačica superbogataša uništili naš ekonomski sustav? Kažu da je „naša“ krivica što je situacija takva i izgleda da je zadatak svih nas, vaš i moj, da vlastoručno spasimo svijet od seronja kojima se fućka što će biti s njim. Umorna sam od toga. Postajem pasivna. Taj mi se zadatak čini nemogućim. Zato što i jest nemoguć. Nikada nitko nije ni vjerovao da ćemo uspjeti spasiti svijet. Ako sam do prije nekoliko godina govorila „Konzumirajte manje! Preselite se na selo i uzgajajte vlastitu hranu! Glasajte!“, sada kažem: “Uživajte u vremenu koje nam je preostalo. Naučite svoju djecu da ne vjeruju moćnicima. Bolje je biti mrtav anarhist nego živa ovca.“

Johanna Holmström
Prevela: Željka Černok

Neka druga Europa

U 20. stoljeću, nakon dva globalna rata i otkrića atomskog oružja, ljudska se životinja konačno osposobila za ostvarenje svoga temeljnog cilja o kojem je sanjala od prvih koraka na ovom planetu. Konačno je u rukama imala sredstvo kojime može u samo nekoliko poteza uništiti sve što je drukčije i sve koji su na ovome planetu drukčiji.

Osvješćivanje te činjenice, užas zbog vlastite bestijalnosti, čovjeka je na trenutak ili dva pomaklo iz darvinističke osnove mišljenja u perspektivu solidarnosti. Spoznaja je dobila neke neobične pojavne oblike. Recimo, Deklaraciju o pravima čovjeka, a na neformalnoj razini visok stupanj netolerancije prema svim oblicima diskriminacije i rasizma u javnom prostoru. Naravno, izgonom iz javnog prostora primarna čovjekova želja za isključivanjem, brisanjem i destrukcijom nikako nije nestala i iz samog čovjeka. S propalim pokušajima oblikovanja političkih i državnih tvorbi koje se temelje na solidarnosti, koje su se u skladu s ljudskom prirodom pretvorile u ponore kaosa, isključivanja i represije, kao i s apsolutnom globalnom prevlasti neoliberalne paradigme, najprije su se na rubovima društva ponovo počele pojavljivati tvorbe koje je pokretala prastara plemenitost isključivanja. I sama tolerancija prema njihovoj egzistenciji bila je dovoljna, sve ostalo je postalo pitanje vremena. Korektna većina koja (još) nije bila spremna, skupa s raznim obrijanim glavama, izvikivati parole na ulicama, našla je svoje utočište najprije u anonimnosti weba gdje je mogla svući socijalne uloge, odbaciti političku korektnost i dati oduška svojim primarnim, potlačenim impulsima. Prije no što smo toga postali svjesni, te su stranke bile u nacionalnim parlamentima, a danas javno i mirno vladaju državnim parlamentima širom Europe.

Upravo ovih dana „ta“ Europa slavi sljedeću malu pobjedu. Pooštren režim koji je i službeno potvrđen zaključkom ministara unutarnjih poslova članica Europske unije, od početka travnja će na šengenskim granicama uspostavljati pooštren nadzor nad svim putnicima, također i državljanima Europske unije. Režim koji je Europa počela uvoditi zbog izbjeglica, sada je smisleno proširila i na same stanovnike Europske unije, odnosno, ako stvar izokrenemo, i nama je na neki način dodijelila status izbjeglice. Prigoda za sve mlade generacije da u kilometarskim kolonama na graničnim prijelazima dožive nostalgiju starijih generacija i da dokumentima i praznim prtljažnicima dokažu da nisu krivi. Što je počelo prije šezdeset godina kao Europska zajednica za ugljen i čelik, potom je izraslo u nepodnošljivu lakoću slobodnog protoka kapitala, robe i ljudi, sada se ponovo vraća na početak. Ugljenu i, naravno, kapitalu.

Što reći o toj Europi po kojoj munjevito metastaziraju mađarski, slovački, češki, francuski, engleski, poljski, hrvatski, slovenski i svi ostali „domaći“ populizmi? Međusobno se razlikuju uglavnom po tome što u starom europskom ormaru otvaraju različite ladice i izvode različite kombinacije i permutacije osnovnih elemenata, kao što su rasna mržnja, mržnja prema strancima, mržnja prema ženama, homofobija, nekrofilija, totemizmi i ostali plemeniti proizvodi europskoga duha. Jedino što čovjeku pada na pamet jest da mora unutar tih procesa u društvu postojati neka granica na kojoj će trebati priznati da komunikacija jednostavno nije moguća, da je već samo traženje dijaloga besmislen, destruktivan i na neki način neetički čin. Negdje će trebati postaviti granicu, gdje će se na vanjske zidove „te“ Europe početi odgovarati oštrim unutarnjim rezovima. Inače „te“ Europe, koja nije Europa druge brzine, nego Europa druge percepcije i shvaćanja, uskoro jednostavno više neće biti.

Aleš Čar
Prevela: Jagna Pogačnik

Razmišljanja iz negdašnjeg zapadnog dijela Jugoslavije

Jedna od prvih stvari koju su djeca šezdesetih godina prošlog stoljeća naučila u islandskim osnovnim školama bila je da naša zemlja, Island, nije jedina zemlja na svijetu, već da ona pripada nekoj većoj cjelini. Prva zajednica kojoj pripadamo su nordijske zemlje, a još veća cijela Europa. Nama učenicima to saznanje pružalo je utjehu jer to što smo svojim očima mogli vidjeti na zemljopisnoj karti – s osjetljivošću djeteta prema svom položaju u hijerarhiji postojanja, bilo nama bližnjoj ili sasvim velikoj – vidjeli smo da je naša zemlja otok u ogromnom plavom oceanu, daleko od drugih zemalja, daleko i od zemalja koje su pripadale sjeveru i od zemalja koje su pripadale Europi. Naš najbliži susjed bio je Grenland, ogromno prostranstvo prekriveno glečerom, čiji su stanovnici bili čudan, a primitivan narod, za koji nam je rečeno da s nama nema ništa zajedničko, ni u izgledu ni u načinu života, a uz to on zemljopisno pripada Sjevernoj Americi. Ali bez obzira na to što Sjevernu Ameriku nismo mogli vidjeti na toj našoj zemljopisnoj karti, bilo je sasvim jasno da smo bili veliki saveznici Sjedinjenih Američkih Država, čak možda i preveliki na vlastitu štetu.

Prisjećam se da su se prve europske zemljopisne karte koje smo vidjeli pružale od južnog dijela Grenlanda do sjevernoafričke obale, u donjem lijevom kutu granica je bio Cipar, tako da se Moskva jedva uvukla u njih. Ali iako je karta pokazivala sve europske zemlje, to nije značilo da smo mi imali veze sa svima njima. Istočni dio karte jednostavno bi se zvao istočna Europa i, iako je Island imao ekonomskih veza s mnogim zemljama u tom dijelu kontinenta, s Bugarskom, Čehoslovačkom, Jugoslavijom, Rumunjskom, stavljeno nam je na znanje, izgovorenim i neizgovorenim riječima, da mi s tim dijelom svijeta nemamo ništa zajedničko. A gotovo sva islandska djeca, iako to ni sama nisu znala, igrala su se igračkama iz tih zemalja, nosila odjeću skrojenu u njima i živjela u domovima gdje se riba jela s tanjura, a mlijeko pilo iz čaša napravljenih tamo. Sve su to naši roditelji kupovali, ne obazirući se na podrijetlo robe, u trgovinama SÍS-a, najvećeg lanca trgovina i najvećeg trgovinskog partnera tog velikog dijela Europe.

Znalo se dogoditi, iako rijetko, da bi se udaljenost ipak uspjela malo smanjiti. Sjećam se jugoslavenske plesne skupine koja nam je pokazala svoje vještine u Reykjaviku 1968. godine. Te iste godine posjetio nas je hrvatski književnik Antun Šoljan i održao predavanje o književnosti svoje zemlje. Nekoliko godina nakon toga jugoslavenski radnici radili su na izgradnji najveće hidrocentrale u zemlji, a sedamdesetih godina prošlog stoljeća putničke agencije počele su nam nuditi putovanja na jadransku obalu. Ali duhovna udaljenosti još je uvijek postojala.

Ali mnogo poslije, jedanaest godina nakon što sam završio osnovnu školu s odličnom ocjenom iz tog svjetonazora prema Europi, sve se promijenilo. Karta Europe mog djetinjstva raspala se i nove granice nacrtane su tamo gdje ih prije nije bilo. Zemlje za koje nikada nismo čuli, u vijestima su se sada pojavljivale svakodnevno. Priče koje su stizale iz njih prikazivale su nam kompliciran svijet, iz kojeg prije toga nikad nismo čuli nijednu vijest. Da bismo upoznali ljude o kojima smo slušali u tim vijestima, za pomoć smo se obratili književnicima. Bilo nam je jasno da kao i u našoj zemlji, književnost opisuje istine srca i uma. Književni narodi se međusobno prepoznaju i sad je bilo potrebno čitati književnice kao što su Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić, kao i njihove kolege.

Ponekad se kaže da je Put svile završio na našem otoku na sjeveru Atlantskog oceana, kad su vikinški brodovi s glavama kineskih zmajeva doplovili u zatone i uvale dovozeći naše pretke koji su se ovdje nastanili. Koristeći se istom logikom, moglo bi se reći da je istočna Europa završila na Islandu. Po islandskim selima i bespućima vozile su se škode, moskviči, volge i varburzi, kotač uz kotač s američkim, engleskim, njemačkim i japanskim autima, a negdje sam čuo da je Island bio jedina zemlja s one strane željezne zavjese koja je uvozila trabante. A ako si možemo predočiti velik i moćan teretni brod kako uplovljava u luku u Reykjaviku natovaren vozilima marke Yugo, što se zaista i dogodilo, onda se za naš glavni grad može reći da je tada bio najzapadniji grad Jugoslavije.

Te malo poznate veze između naših zemalja pale su mi na pamet prilikom mog prvog boravka u Hrvatskoj s proljeća 2016., kad sam posjetio Rijeku i Zagreb. Razmišljao sam o tome kako su se naše povijesti desetljećima dodirivale u bezbroj malih detalja koji postoje u ljudskoj svakodnevici, a službena povijesna znanost ne misli da su dovoljno važni da bi bili vrijedni spomena.

Sjón
Prevela: Tatjana Latinović

Rijeka – vrisak za ljepotom

U ljeto 2015. godine, kada sam prvi put stigao u Rijeku na festival „Vrisak“, na otvorenju festivala rekao sam da gradove svijeta dijelim na one u kojima bih mogao živjeti i one u kojima ne bih. U Rijeci sam tada proveo tek dva sata, ali već sam znao da je među onima prvima. Poslije sam se na trenutak zamislio: nisam li možda nehotično lagao, samo tako iz kurtoazije, kako bih fascinirao svoje domaćine? Ipak sam vrlo kratko ovdje. Ne, rekao sam si! Pa to sam osjetio svim osjetilima, onako kako čovjek prvi put osjeti ljubav. Osunčani grad, lijep i romantičan sa svojom arhitekturom i nasmiješenim ljudima, stoljećima je građen u toplom i intimnom zaljevu Jadrana. Sve je uokolo odisalo nekom posebnom ljepotom u umjerenom ritmu svakodnevice.

Svoje sam dojmove podijelio s Anom Vasung, prevoditeljicom moga romana „Staklena rijeka“, čije je predstavljanje slijedilo u okviru festivala. Ništa nije rekla, samo se osmjehnula kao da mi želi poručiti da ne žurim s emocijama ne znajući što me čeka. A to je nadišlo moja očekivanja. Već sam u prvim razgovorima s vlasnikom V.B.Z.-a Mladenom Zatezalom, glavnim urednikom Dragom Glamuzinom i organizatorima Marijom Bošnjak i Zoranom Simićem, osjetio njihovu predanost ideji toga festivala. Iskazivali su brigu za sudionike, odgovornost i želju da sve bude u skladu s idejom ljepote, čiji su iskreni nositelji književnost i umjetnost. Oni zaista zbližuju ljude i čine ih boljima. Svaki nastup spisatelja, koji su se došli predstaviti i upoznati sa svojim kolegama iz raznih zemalja, bio je dio te misije. I mediji su nam posvetili posebnu pažnju, što je dodatno pridonijelo podizanju nivoa festivala.

Hrvate poštujem kao nama blizak narod, divim se što sve rade uz iznimnu hrabrost i samopouzdanje, ali najviše cijenim ustrajnost i predanost onome čega su se uhvatili. Drže do svojega, brane ga (ponekad i do smrti), ali te se krajnosti s vremenskim odmakom čine opravdanima. Ista je ta predanost bila zajednički nazivnik svih dana mog boravka, na kraju kojega sam bio potpuno uvjeren da je Rijeka postala moj grad favorit za život i uvijek ću se s veseljem u njega vraćati. Susreo sam se i s poznatim glumcem Radom Šerbedžijom i shvatio zašto je Rijeku izabrao za svoje stalno utočište. Što bi drugo, osim dosljednosti i predanosti ljepoti, te poticajnog suživota različitosti bila njegova motivacija? I kako je umjesno odabrano ime festivala – „Vrisak“! Svojom suštinom i misijom zaista se pretvorio u vrisak za ljepotom. I ljubavlju – ljudskom, prijateljskom, strastvenom, estetskom, ali ljubavlju!

Zato sam sljedeće godine, ponovno pozvan, srca punog ljubavi došao u grad koji me već očarao svojom bogatom povijesti, znamenitostima, i k svojoj „braći po oružju“, koji su toliko neumorno organizirali predstavljanja sudionika. Novi prijatelji, nove avanture, nešto što neću zaboraviti dok sam živ.

Uspeo sam se na tvrđavu odakle se Rijeka vidjela kao na dlanu, razotkrivši svu svoju veličinu i ljepotu. Zanijemio sam od prizora – uzdignuta kula iz koje sam sa strahom provirio stvorila je iluziju kao da sam nadomak neba, a ja sam se osjetio nevidljivim u vremenu. Pored mene je zastala čuvena dama zelenoplavih očiju, čija se boja slijevala s onom udaljenog mora. Zadrhtao sam od priviđenja i instinktivno je krenuo zagrliti kada je iznenada nebo prorezala munja, začula se grmljavina i pao je pljusak. Ljepoticu su razmutile bezbrojne krupne kapi, a ja, uplašen, izgubivši pamet i govor, jedva sam se domogao spasonosnih soba zamka, pretvorenih u simpatičan kafić. Grad u podnožju već je bio prekriven velom kiše, ništa se od njega nije vidjelo, kao da nikad nije ni postojao. Višejezična vreva gostiju vratila me u stvarnost. Mogao sam vidjeti razna nepoznata lica, a jedno od njih bilo je i moje. Uskoro je kiša prestala – ljetni gnjev prirode je opak, ali prolazan, sunce se ponovno vratilo na svoje mjesto i uskoro je Rijeka isplivala takva, kakva je bila prije, ali pročišćena. I ja sam bio pročišćen.

Ubrzo sam beskrajnim stubama silazio prema gradu. Zaustavljao sam se, promatrao, divio se. I evo, na jednoj od stuba netko je svježom bojom nacrtao dva para stopala kako stoje jedan nasuprot drugoga. Ispod je bio natpis na engleskom: Kiss me. Stao sam na veći par nogu i poljubio zamišljenu čuvenu damu iz srednjovjekovlja, čije ću oči uvijek pamtiti. Zahvalio sam Gospodinu što mi je darovao ovu viziju. Tada sam si rekao: „Ako si ti, Bože, rijeka koja kroz nas teče, onda je za mene Rijeka jedna mala stanica tkiva Tvojega srca.“

Emil Andreev
Prevela: Ana Vasung