Opis:

Willem Frederik Hermans (1921. – 1995.) jedan je od najvećih nizozemskih pisaca. Pisao je romane, pripovijetke, eseje, poeziju i drame. Doktorirao je fizikalnu geografiju koju je i predavao na Sveučilištu u Groningenu do 1973., kada već kao etablirani pisac seli u Pariz.

U svojim djelima kritizirao je boljke i licemjerje društva, a polemičan ton njegovih tekstova doveo ga je i do sudskog procesa 1952. g.  Cjelokupan Hermansov opus reflektira njegov specifičan, pesimističan pogled na svijet i filozofiju „kreativnog nihilizma“.

Nakon II. svjetskog rata, koji igra važnu ulogu u Hermansovu životu i radu, objavljuje romane Conserve  (Limenka) i De tranen der acacia’s (Bagremove suze). Temi rata vraća se u romanu Damoklova mračna komora (1958.) kojim je osvojio čitateljsku publiku. Uz ovaj klasik, vrhuncem njegova književnog rada smatra se roman Nooit meer slapen (Više nema sna, 1966.) o neuspjeloj ekspediciji mladoga geologa u Laponiji.

Godine 1972. odbio je primiti nagradu P. C. Hooft za životno dostignuće  u književnom radu, a 1977. dodijeljena mu je prestižna Nagrada za nizozemsku književnost.